utorak, 22. svibnja 2012.

 

A što nama znači ta obitelj našeg vrijednog domaćina, koju često ne primjećujemo, ne znamo koliko ih ima, gdje spavaju i što rade preko zime. Cijela obitelj nerijetko je zbijena u konobi ili u kuhinji koja nije za goste, već ona stara kužina u kojoj nona kuha preko zime. Kako izgleda njihov odmor, gdje oni idu na godišnji, zaplivaju li barem jednom tijekom ljeta u svome moru.
Sigurno ne sjede satima uz more obješenih vilica, tupog pogleda i umornih očiju od sunca koje se ljubi s morem. Brčkanje po plićaku i opsjednutost zaštitom od UV zraka za njih ne postoji, sunčanje ..... koje sunčanje? Volimo reći da oni ne uživaju u moru i ljetu, ali oni vole more drugačije, zato jer more voli njih, što sigurno vrijedi više od dvotjednog sunčanja na plaži.
Zamislite kakvi su to bili počeci turizma, kada je taj težački narod shvatio da se more može drugačije iskoristiti i to na račun dokonih i bljedunjavih kontinentalaca. Baš dobro, rekli bismo, a što je to značilo za žene, prave trudbenice, koje su na brizi imale kuću, obitelj, djecu, polje, pa najednom i sobe za iznajmljivanje, koje nije tako lako održavati kako se misli.
A kako se nekad ljetovalo? Tko je uopće odlazio na more? Kako su izgledale sve te plaže bez turista, automobila i gužvi - bolje ili gore? I mi smo se kao turisti promijenili. Više nam nije dovoljno sunce i more, već želimo «sadržaje», «aktivan odmor» i «raznovrsnu ponudu» - iliti tobogane, parasailing, bungee jumping, disco na plaži itd.
Sve je to super, ali opet želimo vidjeti bakicu s maramom na glavi i rukama na leđima kako u sumrak šeta rivom. Da, to je nekako dobro za vidjeti, ulijeva sigurnost da će naša ljeta i obale uspjeti zadržati onu svoju staru čar, onu iskonsku i jednostavnu ljepotu i pored dodatnih «sadržaja».
Ljeto nam je bez sumnje pred vratima, i ono naše i ono njihovo, a neki će od nas možda opet poželjeti da s onim drugima zamjene mjesta, pa, nek` nam je svima sa srećom.