Bio sam razočaran njihovim opisima golemih industrijskih postrojenja u kojima su tisuće radnika organizirane u sindikate, njihovim organizacijskim shemama i pregovaračkim taktikama, sve mi je to mirisalo na prošlo svršeno vrijeme, jednostavno neprimjenjivo u današnjem svijetu brzih promjena.
Čini mi se da bi osnovna karakteristika modernog sindikata trebala biti njegova intencija da okuplja neindustrijsku radnu snagu, koja brzo mijenja radno mjesto i pretežno radi u uslužnim djelatnostima.
U srednjem je vijeku većina ljudi radila u poljoprivredi, krajem 18. stoljeća radna snaga počela se seliti u industrijski sektor, dok je danas sve veća kompjuterizacija i robotizacija istjerala ljude iz tvorničkih hala i gurnula ih u uglavnom slabo plaćene uslužne djelatnosti. Naravno da ovdje ne mislim na intelektualne i bankarske usluge koje su vjerojatno najbolje plaćeni poslovi na svijetu, mislim na nas obične radnike, marljive stupove društva koje nakon dana provedenog u pečenju hamburgera kući dočekaju računi koje nismo u stanju platiti, mislim na konobare, kuhinjske radnike i sobarice čija je sloboda silovana besparicom i dvokratnim radnim vremenom.
Moderni sindikat trebao bi težiti vraćanju digniteta radu, promjeni uobičajenog stava da čovjek vrijedi onoliko koliko zarađuje, jer humanost nije mjerljiva u indeksima tržišta ali se itekako osjeća u svakodnevnom životu. Ja ne govorim o udruženju očajnika, govorim o udruženju ponosnih i hrabrih koji mijenjaju svijet u kojemu žive, tražeći oslonac jedni u drugima jer, na kraju krajeva, što je to što ljudi na ovom svijetu imaju osim jedni druge?
Neki će se nasmijati mojem idealizmu, ali on mora biti praćen jasno definiranim ciljevima, pragmatizmom u organiziranju, čvrstoćom i nepokolebljivošću u djelovanju.
Od moderne tvrtke danas se prije svega traži da bude fleksibilna, prilagodljiva ćudljivim željama tržišta pa tako i moderni sindikat mora biti prilagodljiv i spreman iskušati nove načine privlačenja i organiziranja članstva. Naša središnjica, SSSH, morala bi biti fleksibilnija, agilnija i manje usmjerena na pojedinačne interese.
Moderno društvo karakterizira individualnost i brzina, tako da sadašnji sustav podružnica nije dovoljan. Kada bi radnici ostali članovi i u intervalu između dva zaposlenja, noseći svoju podružnicu u džepu u vidu članske iskaznice, moglo bi se sindikalno organizirati ljude zaposlene u malim ugostiteljskim i trgovačkim objektima. Na žalost institut rada na određeno vrijeme za sada ograničava primjenu ovog recepta.
Moderni bi sindikat također trebao razmišljati o onima koji dolaze. Postoji izreka koja kaže "ako vaša organizacija ne razmišlja o mladima, tada vi organizaciju niti nemate", a s kojom se bezuvjetno slažem. Nesposobnost sindikata da privuče mlađe članstvo dovoljno govori o njegovoj modernosti. Ne vidim što bi nas o tome mogli naučiti europski i svjetski sindikati koji već godinama gube članove zbog vlastite nesposobnosti da se mijenjaju. To nije samo problem promjene ustroja, to je pitanje jednog drugačijeg načina razmišljanja koji ide u korak s globalizacijom, društvenim i ekonomskim promjenama, sve većim socijalnim nejednakostima, to je pitanje ispunjavanja praznina koje u čovjeku stvara današnji život. Potraga za novim idejama i smjerovima već je davno počela, pridružimo joj se i oblikujmo budućnost po vlastitoj mjeri.
Podijelite na Facebooku