nedjelja, 20. svibnja 2012.

 

Ako pogledamo kako funkcioniraju sindikati u Hrvatskoj, na koji način se organiziraju i djeluju, primijetit ćemo kako je ključna točka, osoba od najveće važnosti, sindikalni povjerenik u podružnici! Oko njega se sve vrti i zahvaljujući njemu (ili njoj) sindikat funkcionira ili ne, broj članova raste ili pada, članstvo ili raste ili pada, stvari se poboljšavaju ili ostaju iste. Na toj se osobi gradi naša cjelokupna organizacija i, na kraju krajeva, njezina budućnost.

U nastavku se nameće ključno pitanje kako na te pozicije, koje nose veliku odgovornost i traže puno vremena, privući kvalitetne ljude koji će besplatno podnositi pritiske poslodavca i baviti se, ne samo pitanjem pregovora sa poslodavcem, nego i organizacijskim problemima samog sindikata. Karikirano gledan, kada bismo za radno mjesto sindikalnog povjerenika davali oglas u novinama, on bi glasio otprilike ovako: "Traži se vrlo sposoban idealista koji je spreman žrtvovati vlastito vrijeme i karijeru radi općeg dobra. Naravno, za taj posao nećete biti plaćeni ( ali ćete vi zato plaćati sindikalnu članarinu) i znatno si povećavate šansu da dođete u sukob s poslodavcem." Ha, ha!
Bez obzira na sve ovo ne želim reći kako je mjesto povjerenika poslovno samoubojstvo, baš naprotiv, on mladim ljudima pruža mogućnost izražavanja, međusobnog druženja i stjecanja vjere u to kako se neke stvari na ovom svijetu mogu promijeniti našim zajedničkim angažmanom. Kada čovjek ne radi samo za vlastitu dobrobit nego predvodi druge u njihovoj zajedničkoj borbi za bolje plaće i uvjete rada, nagrade koje donesu uspjesi ne mogu se opisati sebičnim rječnikom kapitalizma.

Siguran sam kako u našim tvrtkama postoje mladi ljudi koji su spremni dio svoje energije usmjeriti u sindikalni rad i time ispuniti onaj dio ljudske osobnosti koji karakterizira osjećaj korisnosti za zajednicu, moralna superiornost koja se postiže takvim djelovanjem za razliku od ispunjavanja sebičnih prohtjeva individue.
Dio problema oko pronalaženja kvalitetnih ljudi koji bi obavljali dužnost sindikalnog povjerenika leži u nedovoljnoj profiliranosti sindikata u očima njegovih članova. Stariji članovi uglavnom gledaju na sindikate u okviru bivšeg sustava u kojem su sindikalna putovanja i nabavke mesa činile glavninu sindikalnih aktivnosti, dok su mladi skloni na sindikat gledati kao nešto što se silom inercije dokotrljalo iz Jugoslavije, neki privjesak socijalizma koji još nije spreman otpasti. Za informaciju svima njima moram naglasiti kako su sindikati nastali u Engleskoj i SAD-u, u strogo kapitalistički organiziranim društvima, iz potrebe radnika da se zajedništvom suprotstave izrabljivanju i da pokušaju utjecati na cijenu i uvjete rada. Rad na informiranju članova o tome što sindikat predstavlja i za koje se ciljeve bori jedini je način da se ovaj problem u budućnosti riješi.

Povjereništvo je druga točka oslonca sindikalne podružnice. Povjereništvo čine ljudi koji zajedno s povjerenikom donose sve odluke važne za funkcioniranje podružnice, upisuju članove, šire informacije i stoje u prvim redovima fronte. Bez njih povjerenik je osamljeni pojedinac nemoćan da bilo što promjeni. Zajedno, oni čine jezgru, trust mozgova koji koordinira samu organizaciju tražeći snagu u međusobnoj podršci. Čini mi se kako su sama povjereništva zanemarena u većini podružnica. Bez obzira na važnost povjerenika sindikalna podružnica nikad ne smije ovisiti samo o jednoj osobi, jer tada nema govora o nekoj ozbiljnoj organizaciji. Informacije iz podružnice koje pristižu regionalnom povjereniku ne smiju dolaziti samo iz jednog izvora jer je time puno teži uvid u pravo stanje stvari.
Povjereništvo zajedno sa povjerenikom čini sigurne temelje organiziranosti unutar jedne tvrtke, jer uvijek je više glava pametnije od jedne, a i teže je ubiti zmaja s više glava od onog sa samo jednom, zar ne?

Treća stvar koja je od iznimne važnosti za snažnu sindikalnu podružnicu je radničko vijeće! Ponekad mi se čini kako je taj institut izmišljen kako bi se oslabila snaga sindikata i stvorilo alternativno tijelo koje će predstavljati radnike. Ako sindikalna lista izgubi izbore za radničko vijeće veliki dio ovlasti izmiče iz ruku sindikata i pruža se mogućnost upravi da ga na neki način marginalizira, dok sama pobjeda neumitno znači korištenje sindikalnih resursa za predstavljanje svih radnika, a ne samo članova, što stvara drugu vrstu problema.

Na samom kraju spomenuo bih najvažniji dio sindikata a to su njegovi članovi. Bez njih sindikat ne postoji i sve treba biti usmjereno prema njima! Naša snaga raste proporcionalno s brojem članova i ako povjerenik ima sve kvalitete potrebne za sam sindikalni rad, ali nema sposobnost uključivanja (odnosno učlanjivanja) velikog broja radnika u isti taj rad, tada on neće ostvariti svoju primarnu funkciju! Učlanjivanje novih članova mora biti prioritet za povjerenika i povjereništvo, ali u aktivnosti učlanjivanja mora biti uključen svaki član. Nečlanovima treba biti jasno kako upravo zahvaljujući zalaganju svih članova oni uživaju prava i povlastice kolektivnog ugovora i cijela sindikalna zajednica mora na njih vršiti pritisak da im se pridruže i to iz dana u dan! Moramo biti aktivni, razgovarati s ljudima, ponašati se poput prodavača osiguranja koji ne prihvaća NE kao odgovor.

Što se tiče sindikalnih profesionalaca, regionalnih i područnih povjerenika, njih je premalo da bi bili na svim mjestima istovremeno. Čak i uz njihovu najbolju volju oni ne mogu doprijeti do svih radnika u poduzećima iz jednostavnog razloga što tamo ne rade. Njihov je zadatak da motiviraju i koordiniraju povjereništvo i potaknu njegove članove na širenje podružnice na sve načine kojih se mogu sjetiti. Dok članstvo svih sindikata u Hrvatskoj pada moramo se zapitati što to radimo krivo i što je to što moramo promijeniti kako bismo preokrenuli taj trend. Ako nastavimo raditi kao i do sada svima je jasno kako ćemo završiti. Mijenjajmo se ili izumrimo - odluka je na nama! Doba globalizacije i superkapitalizma u kojemu živimo treba sindikalnu snagu više nego ikad prije jer bi u protivnom budućnost mogla postala kopija prošlosti u kojoj djeca kopaju rudnike rame uz rame s odraslima, a sve u ime konkurentnosti! Ako ovako nastavimo koliko će trebati da prospemo sve ono što su naši prethodnici plaćali životima boreći se za radnička prava?