Takav pozitivan okoliš natjerao bi nas da fućkajući odlazimo na posao i tamo ostvarujemo puno bolje poslovne rezultate. Naravno da svi radimo radi novaca, ali on nije i ne smije biti naš jedini motiv. Osjećaj da svoj posao radimo dobro i da nas se cijeni u skladu s tim unosi zadovoljstvo i ravnotežu u čovjekov život. Grupni rad i povezanost koju on stvara među radnicima donose osjećaj svrhovitosti u kojemu rad postaje ples, a umor postaje nagrada.
Moderna tvrtka oslanja se na kompetitivnost koja kreće od pojedinca čija se društvena vrijednost mjeri u novcu koji zarađuje, tako da se ljudi koji rade na slabo plaćenim radnim mjestima s pravom osjećaju poniženo i nemotivirano. Radna mjesta postaju tvornicama stresa i frustracija koje se prenose na obiteljski život trujući našu svakodnevnicu. Bez obzira na globalizaciju nitko nas ne prisiljava da prihvatimo taj perverzni sustav vrijednosti koji odbacuje sve one ljudske osobine koje se ne mogu unovčiti. Rješenje pitanja možemo li biti efikasni i zadovoljni u isto vrijeme, možemo li biti slabije plaćeni, a svejedno cijenjeni član ljudskog roda, ovisi o nama samima. Kompetitivnost koju ovaj sustav propagira je sebična i neefikasna jer je usmjerena prema kolegama, a ne prema krajnjem cilju, stvarajući zavist i netrpeljivost u kojoj se najlakše uzdići sijekući glave drugima. Pružiti ruku pomoći postaje potez usmjeren protiv sebe samoga, solidarnost se pretvara slabost, ono što bi trebala biti svačija briga postaje ničija! Umjesto dobro podešenog orkestra tvrtka postaje ratna zona u kojoj borba protiv unutrašnjeg neprijatelja ima istu ili čak veću važnost nego ona prema konkurentskim tvrtkama. I takav se sustav proizvodnje proglašava efikasnim?! Efikasan je samo u rušenju temelja na kojima stoji cijelo društvo!
Često naši poslodavci spominju odanost prema tvrtki kao osobinu koja nedostaje našim radnicima dok ih istovremeno, oni sami bezobzirno otpuštaju kad nastupi racionalizacija? Kakva je to dvoličnost koja u uvjetima konkurentnosti koji oni sami propagiraju tako nešto od radnika očekuje? Pa odanost je odnos koji djeluje u oba smjera, zar ne?
Što se tiče nas radnika, malo samokritike dobro bi nam došlo. Ne cijenimo dovoljno rad ljudi oko nas, uvijek nam se čini da mi radimo najteže za najmanje novaca. Strašno smo subjektivni prema sebi samima dok smo istovremeno strašno objektivni prema svima ostalima, umjesto da bude obrnuto!
Više međusobnog poštovanja i uvažavanja, više razumijevanja za kolege i više uloženog truda u stvaranju međusobne harmonije obogatilo bi nam život i stvorilo klimu za produktivniji rad.
Ne čuvajmo ljubaznost samo za goste!
Podijelite na Facebooku