nedjelja, 20. svibnja 2012.

 

Kao mladi školarac puno sam slušao o Titu, partizanima i Komunističkoj partiji koja nas je oslobodila okova prošlosti i uvela u novu budućnost. Uloge su bile jasno odijeljene, stvari su bile crne i bijele, dobre i zle, postojao je komunizam i kapitalizam! Mi smo iskreno vjerovali u ono što su nas učili, bili smo djeca, drugačije nije ni moglo biti. Kapitalisti su za nas bili zli ljudi u velikim crnim automobilima, gojazni razvratnici s golemim kućama i tucetom ljubavnica, moralno propale individue koje su sve svoje bogatstvo stvorile eksploatirajući radnike tjerajući čak i djecu da rade u rudnicima, rame uz rame sa svojim roditeljima. Slušali smo priče i zgražali se. Pobjeda socijalizma i komunizma u svijetu bila je samo pitanje vremena...

Onda je došla 1991. god. i cijeli svijet se okrenuo naglavce! Krenuli smo u srednju školu i tamo su nas počeli učiti stvarima sasvim suprotnim od onih koje smo slušali u osnovnim školama. Komunisti su (preko noći) prosuli svoje ideale i sa strane dobra prešli na stranu zla, dok su kapitalisti spakirali ljubavnice i doputovali u Hrvatsku sa raznih dijelova svijeta, vraćajući se kući poslije višegodišnjeg izbivanja uzrokovanog komunističkom diktaturom. Oni su kupovali i prodavali ovu državu dok su ostali ratovali, jer kapitalist je prvenstveno kapitalist, a tek onda Hrvat ili Srbin.
Moja i mojoj bliske generacije ostale su zbunjene. Kao da nas je netko naglo iščupao iz vrta gdje smo bezbrižno rasli i zasadio nas na sasvim nepoznato tlo. Nakon svega bilo je jasno da su promjene uništile našu vjeru u sustav, u bilo koji sustav. Privatizacija je uništila i našu vjeru u ljude i tako smo na početku naše ekonomske samostalnosti zaključili da se ideologije mijenjaju, ideali blijede, a ono što vrijedi u svim društvenim okolnostima je novac.
Vrijeme velikih društvenih previranja uvijek donosi moralnu krizu, isplivavaju svakakvi oportunisti koji se ne libe iskoristiti paraliziranost društva za vlastitu korist i još se nakon toga nazivaju uspješnim poslovnim ljudima! Oni koji su bili dobri i cijenjeni građani socijalističke države postali su nesposobne budale u kapitalističkom svijetu, previše pošteni da uspiju, previše moralni da iskoriste priliku i zarade.

Ono što čovjek uči u ranom djetinjstvu najviše utječe na njegovu ličnost. Mnogima od nas događalo se da doživimo i vidimo nepravdu na radnom mjestu koja pokazuje kapitalizam baš u onoj boji u kojoj su ga vidjeli naši socijalistički nastavnici. Zapravo se puno toga što su oni govorili pokazalo istinito. Bez nekog sustava kontrole ljudska se gramzivost pokazuje silom koja gazi sve prepreke pred sobom, spremna uništiti čak i ovaj planet ako joj on stoji na putu zarade. Država u doba globalizacije i europskih ambicija postaje nemoćna da obrani svoje građane od izrabljivanja. Jedini način da preuzmemo kontrolu nad našim radnim mjestom je da se udružimo u borbi za pristojne plaće i uvjete rada. Da steknemo poštovanje za ono što doprinosimo svojim radom i budemo tretirani u skladu s tim. Svaki novi član Sindikata kojega sam ja učlanio za mene je jedan novi glas protiv nepoštenja i nepravde, potpora solidarnosti koja je potrebna da vratimo naš izgubljeni radnički ponos!

Kao radnici izgubili smo vjeru u mogućnost utjecaja na naše poslodavce, dok smo kao građani nezainteresirani za našu političku stvarnost, a sve je to proizvod naše prošlosti i izgubljene vjere u ljude i institucije. Ne prepoznajemo snagu koju imamo, snagu koju smo u prošlosti pokazali stvorivši sustav koji je usprkos svemu lošem imao i svoje dobre strane. Sustav u kojemu je idealizam još uvijek nastanjivao srca ljudi, u kojemu je ponos značio više od novca i u kojemu su razlike među ljudima bile puno manje, u kojemu kriminal gotovo nije niti postojao. Svijet u kojemu smo se, bez obzira na oskudice (benzina, kave, čokolade...), više družili i više smijali.

Na žalost sustav je patio od nekih fatalnih grešaka zbog kojih se i srušio! Represivna kontrola građana u kojoj se moralo paziti što se govori i misli potpuna je suprotnost današnjoj situaciji u kojoj se može vikati gotovo što god se nekomu prohtije, ali jednostavno nikoga nije briga. Iz krajnosti u krajnost, rekao bih.
Socijalizam nije propao zato što je previše tetošio radnike nego zato što je bio nepodnošljivo korumpiran, nepotistički i netržišno orijentiran i represivan prema svima koji misle drugačije. Na privatnu inicijativu gledalo se kao na nedopušteno iskakanje iz sustava motivirano sebičnim interesima.

No nije sve bilo krivo. Na nama je da pokušamo najbolje iz naše prošlosti prenijeti u našu sadašnjost, spojiti varljive duhove prošlosti s blistajućim betonom i čelikom tržišnog svijeta. Ne bismo trebali društvene vrijednosti podređivati financijskim interesima, niti financijske interese nadrediti osobnom integritetu i moralu, a prava pojedinca stavljati ispred potreba društva. Ovo je prilika da razmislimo koliko pokušavamo utjecati na svijet oko nas kako bismo stvorili okolinu za ugodan život i rad. Zašto uvijek djelujemo tek kada nam je voda došla do grla? Moderni svijet ne dozvoljava spavanje, ako samo na trenutak zatvorimo oči već nam netko sjedi na leđima kada se probudimo. Ako želimo imati budućnost prvo se moramo pomiriti s prošlosti u kojoj je bilo podosta dobrih stvari koje nam sada u ovoj sadašnjosti nedostaju. Možda smo tada imali samo dvije vrste sladoleda (lopticu i kornet), ali nekako smo više imali jedni druge.