Godine, mjeseci, dani, sati i minute, moramo paziti kako ih trošimo. Provedemo li, na primjer, osam sati na radnome mjestu to vrijeme više nikad ne možemo dobiti nazad, za nas ono je zauvijek nestalo. Prodali smo ga poslodavcu i ma koliko zbog toga novaca zaradili ispada da smo ga prodali jeftino. Radnici koji rade u ugostiteljstvu znaju za famoznu preraspodjelu radnog vremena koja dozvoljava da se u jednom djelu sezone radi više i tako se akumuliraju slobodni sati koje bi radnici koristili kada intenzitet posla opadne. U teoriji to lijepo zvuči ali, na žalost, čest je slučaj da je radnika premalo, a posla previše pa se ti odrađeni sati samo nakupljaju.
Kolektivni ugovor je pokušao riješiti taj problem člankom 40. koji
kaže da se sati nakupljeni u preraspodjeli moraju iskoristiti do
kraja veljače, ili se moraju isplatiti kao prekovremeni najkasnije
do mjeseca svibnja. Naravno, poslodavac često jednostavno ne
poštuje zadane rokove i sindikat ga je prisiljen tužbama natjerati
na plaćanje, što je nepotrebni trošak za obje strane, a o vremenu
potrebnom za donošenje presude da i ne govorimo!
Svi mi znamo da čim poslodavac mora nešto platiti radnicima odmah isplivavaju nerješivi financijski problemi, nestašica novca, mogući bankroti i slična zastrašivanja. Kao da su radnici samoinicijativno ostajali raditi prekovremeno!?!? Valjda zbog dobrog društva ili iz čiste dosade!
"To je neka radička zavjera, kažem vam ja...", sigurno govore
menadžeri jedan drugom na sastancima operative, "...ušuljaju se
kada ne gledamo i rade! Strašno!".
Ako je jedan konobar odradio 200 prekovremenih sati valjda je
nekoga posluživao tko je tu uslugu i platio! Ako je jedan
recepcionar odradio 150 sati prekovremeno pretpostavljam da je
izdavao sobe za goste koji te sobe i plaćaju! Nije li zaslužio da
te sate iskoristi za odmor, ili da mu se barem plate?
Svi mi živimo život i kada nismo na radnom mjestu. Imamo vlastite
interese, hobije, prijatelje, vlastitu obitelj koja zaslužuje naše
vrijeme više nego itko drugi. Ako nas naš poslodavac poštuje kao
radnike onda mora prije svega poštivati naše vrijeme jer to vrijeme
čini naš život! Ono što je nama najdragocjenija stvar na svijetu
poslodavcu je samo komad papira na kojemu pišu imena i brojke, on
na njemu vidi samo troškove a ne i živote svojih radnika!
Važno je spomenuti problem zastare financijskih potraživanja!
Nakon tri godine sati se više ne mogu sudski naplatiti i radnici
koji su u dobroj vjeri odradili te sate nađu se na milost i
nemilost poslodavca. Vrijeme se nađe na kocki moglo bi se
reći...
Stav države je posebno zanimljiv i on se ogleda kroz
kategorizaciju hotela. Ona propisuje sve i svašta, od veličina soba
do broja parkirnih mjesta, dok je broj radnika potpuno
nevažan!
NEVAŽAN?! Vidljivo je da zakonodavac smatra da kvaliteta hotela
ovisi isključivo o podovima, stropovima i zidovima! Toliko o onome
- čovjek je ključ uspjeha u turizmu!
Podijelite na Facebooku