nedjelja, 20. svibnja 2012.

 

Ogromni državni sektor koji se više ne može demokratski kontrolirati najveći je uteg hrvatskom gospodarstvu u traženju izlaska iz krize. Politička vlast kontrolira čak 60-70 posto bruto domaćeg proizvoda, tvrdi u svom komentaru za tportal Velimir Šonje Ovu ćemo godinu pamtiti po najvećemu broju rebalansa državnoga proračuna i odlasku premijera koji je Hrvatsku vodio u rijetkom razdoblju financijskoga obilja. Plus ili minus milijarda u ovom rebalansu proračuna ne znači ništa u usporedbi s tektonskom promjenom koja je u vođenju fiskalne politike upravo nastupila.

Završava iluzija da je državni proračun posuda čiji volumen stalno raste, a stjenke joj se uvijek mogu širiti zaduživanjem. Pri kraju je i proces bujanja javnog sektora, sa stotinama javnih i lokalnih agencija i poduzeća u pretežitom vlasništvu jedinica javne uprave.

JAVNI SEKTOR JE PRERASTAO RAZUMNE OKVIRE

Nema preciznih podataka o tome koliko naših ekonomskih resursa prolazi kroz kanale koje izravno ili neizravno kontrolira politička vlast. Dodaju li se proračunima središnje i lokalne državne agencije i tvrtke koje se ne konsolidiraju u proračune - od HEP-a, HŽ-a, HBOR-a i Zagrebačkog holdinga, do komunalnog poduzeća u nekoj maloj općini, nećemo puno pogriješiti ako taj omjer procijenimo na 60 posto - 70 posto bruto domaćeg proizvoda.

Paradoks ove zastrašujuće brojke je u tome što je nije proizvela samo vlast koja želi širiti kontrolu nad ekonomskim resursima. Ta je situacija isto tako proizvod trajnoga otpora hrvatske javnosti privatizaciji i permanentnog traženja od vlasti da nešto 'pokrene' i 'preuzme kontrolu'. Makar to - kao u slučaju HPB-a i Croatia osiguranja - značilo pad tržišnoga udjela, permanentni nedostatak kapitala za širenje poslovanja i uspavanost u usporedbi s agilnijom privatnom konkurencijom. Što ne znači da je država uvijek loš gospodar. Međutim, u Hrvatskoj se opasno pretjeralo sa širenjem državne uloge u gospodarstvu. Korupcija, zatim javne tvrtke u kojima se zapošljavaju rođaci i prijatelji te druge bolne točke našega javnog sektora ne postoje zato što imamo loš 'mentalitet' ili zato što smo 'korumpiraniji' od drugih naroda. One postoje zbog toga što je veličina javnoga sektora prerasla razumne okvire. Balon državnoga sektora napuhan je do okvira koji se više ne mogu demokratski kontrolirati.

Osim što ih je vrlo teško kontrolirati, velike dijelove te predimenzionirane državne organizacije u Hrvatskoj nije moguće učiniti društveno opravdanima i ekonomski efikasnima dok su u vlasništvu države ili im ona indirektno kroji ekonomsku sudbinu. Zbog toga je do kraja došla desetljećima i desetinama milijardi kuna potpomagana brodogradnja.

NIŠTA SE NEĆE VRATITI NA STARO

To se nije tako jasno vidjelo tijekom proteklih nekoliko godina. Uvijek je bilo voljnih investitora i kreditora čijim je novcem plaćena neka nepotrebna subvencija, udžbenik za onoga kome to nije bilo potrebno i dodatni kilometar autoceste, vijadukta ili mosta tamo gdje je to moglo biti sagrađeno i koju godinu kasnije. U takvim se uvjetima prividnoga financijskog obilja politika u Hrvatskoj pretvorila u prostor za natjecanje u ispunjavanju lijepih, odnosno 'lijepih' želja.

Sada više nije riječ samo o tome da treba preživjeti recesiju ove i iduće godine. I kad recesija prođe, ništa se neće vratiti na staro. Dostupnost jeftinih financijskih sredstava stvar je prošlosti. Inflacija i kamatne stope u cijelom će svijetu vjerojatno biti veće u sljedećem, nego u ovom desetljeću. Gospodarski će rast biti sporiji nego do 2008. Porezni će prihodi sporije rasti. Problem starenja populacije i polu-reformiranog mirovinskog sustava sve će snažnije pritiskati proračun. Udjel populacije s poduzetničkim potencijalom u ukupnoj populaciji će padati, a senzibilnost interesnih skupina koje žive od proračuna rasti. Politička borba za (ograničene) ekonomske resurse će se logično pojačati.
Malo je članova naše političke elite koji bi rado i svojevoljno ušli u taj vrli novi osinjak na skučenim financijskim temeljima, kada bi znali kako ih težak posao čeka. Međutim, mnogi koji su se opredijelili za politiku, neće imati izbora. Ekonomska će ih prisila natjerati na reforme i vođenje bolje politike. Doduše, potrajat će dugo prije nego što Hrvatska dobije normalnu i efikasnu državu s minimumom korupcije, jer treba i političke volje i tehničkih znanja da se do toga cilja dođe. Unatoč tome, prisilni se smjer jasno nazire. Nema alternative.

RJEŠENJE ZA KRIZU - TISKANJE NOVCA!?

A propos alternative, nekome je u HAZU-u neki dan palo na pamet da izjavi da bi se izlaz iz ove situacije mogao pronaći u tiskanju novca. Prema tom 'rješenju', račun za ekonomski neracionalne odluke koje su donijeli državni službenici navodno bismo trebali platiti kroz pad životnog standarda izazvan politički neizglasanom, nelegalnom i podvaljenom inflacijom.

Srećom, takve stvari više ne prolaze jer je politička elita izgubila kontrolu nad dvjema ključnim polugama, bez kojih se ne može potiho, iza zatvorenih vrata, kao u ex-YU, zakuhati inflacijska prijevara. Bitno je oslabljen, a u jednom dijelu i potpuno uklonjen utjecaj političke elite u bankama i Hrvatskoj narodnoj banci. Stoga političarima preostaje da se bave politikom, ma kako to teško bilo u teškim vremenima.

Ono što se politički zakuhalo, mora se, da parafraziram našu premijerku, politički i ohladiti. Nema zaobilaženja političkog procesa pregovaranja i političke borbe kroz inflacijsku prijevaru. To je stvar elementarne demokracije. U konačnici, to je i pravedno i vrlo zdravo za dugoročni politički i gospodarski napredak Hrvatske. U tom širem okviru, ovu milijardu ušteda možemo zaboraviti, kao da se i nije dogodila. Problem je puno veći i puno širi.